|
|
Djetinjstvo (od rođenja do njegove prve službene utakmice)
Rođen je 20. ožujka 1984. godine. Njegovo rođenje je baš ono što je trebalo njegovom ocu i majci kako bi smirili živce od problema u koje su svakodnevno upadali tada sedmogodišnji brat Israel i osmogodišnja sestra Mari Paz. Za razliku od njih, Fernando se ponašao uzornu, barem u vlastitom domu.
O svojoj prvoj godini života, kaže, ne zna mnogo. Većina onoga što su mu ispričali roditelji nije bilo zanimljivo. Kaže kako pretpostavlja da je većinom plakao kao i ostala djeca te dobi.
Kada je imao dvije godine počeo je nabijati bratovu loptu po dvorištu i to su bili njegovi prvi dodiri s loptom. Otprilike u to vrijeme glavna zanimacija mu je bila bacanje stvari kroz prozor. Na nesreću, jedan dan je bacio na ulicu model kamiona koji je bio pun novca. Iako je to priuštilo probleme njegovoj obitelji, sve je postalo samo još jedna obiteljska anegdota.
Kad je imao tri godine, bio je poput svoga starijeg brata. Kako je bio sedam godina stariji od njega, Israel mu je bio uzor. S druge strane, njegova sestra Maria Paz mu je popuštala u svemu. U njezinim očima on je i dalje mali dječak i tako ga i tretira.
Te godine je počeo biti ozbiljno zainteresiran za nogomet. Njegov otac je igrao s njim kad god je mogao, pogotovo kad bi posjetili Gastrar, malo selo u Galiciji gdje bi odlazili na praznike. Najviše što je o nogometu u to vrijeme znao bilo je nabijanje lopte.
Sa pet godina se pridružio svojoj prvoj ekipi Parque 84. to je bila nogometna organizacija u njegovu susjedstvu, u Fuenlabrada, mjestu gdje je odrastao. Ni to nije bio pravi nogomet. Utakmice su se uglavnom sastojale od dvadesetak djece koja su jurila za loptom. Ipak za dijete njegovih godina, to je bila ogromna stvar.U to vrijeme je imao i prvu djevojku, ali ne sjeća joj se imena.
Kad je imao šest godina nogomet mu je postao mnogo važniji zahvaljujući Benji i Oliveru, likovima iz crtića koji su uspjeli postati profesionalni nogometaši. Fernando i Israel bi nakon crtića izišli van i igrali. Volio je zamišljati da je i on profesionalni nogometaš. U početku je bio golman, ali nakon što mu je jedanput lopta izbila par zuba, odustao je od toga.
Za djetinjstvo ga vežu velike uspomene, ali jedna je osobno važna. Razgovor sa djedom o Atleti. Njegov djed nije bio previše zainteresiran za nogomet, ali navijanje za Atletico de Madrid za njega je bilo svetinja. Upravo on je bio taj koji je Fernandu usadio tu ljubav prema Atleticu.
Nakon što je odustao od pokušaja da bude golman, počeo je igrati kao napadač. U to vrijeme caffe bar iz njegova susjedstva je imalo ekipu koja se zvala ‘Mario’s Holland’. To je bila druga ekipa za koju je Fernando igrao iako je bio premlad.Počeo je igrati dvoranski nogomet tri godinei tada se počeo razvijati njegov san da postane nogometaš. Zahvaljujući tom iskustvu saznao je što znači biti dio ekipe i imati suigrače. Tako se razvio i kao igrač i kao osoba.
Kao što sam već spomenila, Fernando je sa obitelji svake godine išao na obiteljski skup u Gastrar. U njegovih prvih sedam godina, njegova obitelj, tim i suigrači su bili sve što mu je trebalo da bude sretan.
Nakon što je navršio osam godina, njegova obitelj se preselila u Estorde, u Galiciji gdje je i upoznao svoju djevojku Olallu. Osim toga, to razdoblje života je bilo značajno jer je upoznao osobe koje su mu prijatelji i dan danas.
Sa devet godina prvi put je posjetio sobu s trofejima Atletico Madrida. Tu ga je odveo otac koji je bio veoma uzbuđen što će sa sinom podijeliti tako važnu stvar..Do tog dana je vidio fotografije trofeja, ali nikad ih nije dotaknuo. Taj dan imao je priliku učiniti obje stvari. Dotad je slušao o trofejima koje je Atletico osvajao, tako da je bio presretan kada je sve ono o čemu je razmišljao napokon i dotakao.
Atlético de Madrid (u klubovima mlađih ekipa)
Sa jedanaest je igrao u prvoj postavi Rayo 13. to je bila dobra godina za njega. najbolji igrači su dobili priliku okušati se sa glavnom ekipom Atletica. Te godine zabio je 55 golova i zahvaljujući tome, bio je jedan od odabranih. Taj odlučujući dan sve mu je išlo u korist.
Za Atletico Madrid je počeo igrati sa jedanaest godina. To je bila najjača ekipa toga područja. Trener mu je u to vrijeme bio Manolo Rangel. Za to vrijeme ga vežu posebne uspomene, zahvaljujući Manolu. Trening je bio igra, utakmice su bile zabava. To je bio dio Fernandovog života kad je naviše uživao u nogometu.Kratko nakon dolaska u ekipu išli su na put u Belgiju. To je bilo njegovo prvo samostalno putovanje. Hotel, suigrači, nepoznata zemlja… sa svime time Fernando je bio oduševljem. Tada mu se činilo da napokon živi svoj san..
Kad pripadaš klubu kao što je Atletico Madrid u toj dobi, to je čitav tvoj život. Bilo je super uzbudljivo, ali Fernando nije zaboravio da mu je nogomet u to vrijeme predstavljao samo hobi. Za njegovu obitelj na neki način sve to bilo je poput more jer su uz nogomet dolazile i obaveze. Nitko nije mogao ni zamisliti koliki će Fernando postati nogometasš.
Njegov otac je morao napuštati posao kako bi ga popodne odveo na trening u Orcasitas, a onda se natrag u Fuenlabrada vraćao vlakom. I majka ga je vodila busom ili vlakom. Znala mu je govoriti 'ako se ikad zasitiš svega ovoga, slobodno odustani'. Ali nikad nije odustao. Na treninge su ga ponekad vodili i brat i sestra. Dok je on trenirao, oni su na stadionu učili.. Bez obitelji, Fernando nikad ne bi ostvario svoj san, nikad ne bi postao nogometaš.
Njegova prva godina u juniorskoj ligi, Junior B je počela sa težim utakmicama,ostali igrači su bili većinom stariji od njih, što je činilo razliku. Ipak, iako nisu osvojili prvenstvo, na kraju su završili s veoma dobrim mjestom. U to vrijeme većinu vremena je trošio na treninge i učenje i bilo mu je jako teško, ali se na kraju isplatilo..
Junior A ligu je počeo sa trinaest godina. Tada su mu se u ekipu pridružili i igrači izvan Madrida. Te godine s njima je osvojio prvenstvo do 16 godina.
To je bila njegova treća godina u Atleticu i za to vrijeme je vidio sve. Sreću navijača, njihovu tugu i suze kod poraza, ali je isto tako vidio i ljude koji odlaze sa stadiona sretni iako je njihov klub izgubio. Takvi su bili navijači Atletica. Fanovi Barcelone ili Real Madrida su očekivali same pobjede, a navijačima Atletica su bili važniji osjećaji nego mjesto na tablici. Takva ljubav je ono o čemu je Fernandu govorio djed. To je ljubav na način Atletica.
Kad je bio kadet dobio je novog trenera. Pedro Calvo je bio zadužen za ekipu. S njim je Fernando osvojio svoj prvi pravi naslov. Te godine je i proglašen najboljim juniorem.
Sa 15 je potpisao svoj prvi ugovor sa Atleticom. Te godine je i dobio novog trenera Abrahama Garciu.
Sa 16 je sezonu počeo u Honour Division i završio u prvoj ekipi. Ipak, prvi put se ozlijedio tako da je dosta vremena proveo izvan terena. U veljači je osvojio Algarve turnir. Dobio je i šansu zaigrati za reprezentaciju do 16 godina, unatoč ozlijedama. Nakon toga, proglašen je najboljim strijelcem, a dobio je i poziv za A reprezentaciju.Gol za golom, utakmica za utakmicom… sve ostalo je povijest...
Fernando José Torres Sanz je španjolski nogometni reprezentativac i kapetan prvoligaša Atletico Madrida.
Rođen je 20. ožujka 1984., u španjolskom glavnom gradu, Madridu. Visok je 184cm,a težak 74kg. Nadimak mu je El Nińo(Klinac).
U Atletico je prešao 2000. godine iz svog prijašnjeg kluba Junior levels Atlético de Madrid.
On je Atleticov najmlađi igrač, najmlađi strijelac i najmalađi španjolski reprezentativac.
Torres igra na krilu i nosi dres broj 9. On je kompletan igrač:jak u zraku, brz,hrabar i spretan s obje noge. Fernando je trenutno jedan od najtraženijih igrača u Europi, ali ne izgleda kao da će uskoro otići iz svog sadašnjeg kluba... Osim toga strašno je zgodan... 
<
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv